31. JARENCE MOJE!
Sutradan niko nije pitao za rupu u jezeru jer je ceo dan padao
sneg, krupan i gust. Začas je pokrio i jezero i celu šumu. U noći se
čulo pucanje borovih grana pod teretom snega, a prekosutra, kad
je sneg stao, svi su otišli sa Radošem u šumu da izvlače grane iz
snega.
- Dobre su za potpalu – objasni im Radoš. - Gore iako su mokre
i sirove. Zato ih i zovemo luč.
Deca su bila slabo opremljena za zimu. Osim Srđe, niko od njih
nije imao kožuh. Kad je u pitanju obuća, imali su kožne opanke sa
potplatom od svinjske kože koja se skoro kod svih izlizala tako da
je bilo padanja na pretek.
Miloš i Vedrana su imali kratke suknene kaputiće koji im nisu
dosezali ni do kolena. Na glavama su svi imali vunene kape sa
kićankom, ali rukavice niko nije hteo da navuče jer su im smetale
za grudvanje.
Deca k'o deca, opet su se podelili na iste družine kao u nogometu i 'zaratili'. Okršaj ih je neosetno odveo do puta kojim se iz doline dolazilo u Vilingor. Od galame i cike nisu ni primetili da im se
približavaju saonice u koje su bila upregnuta dva vranca. Ipak,
suprotnost je bila tako velika da nisu mogle ostati neprimećene
kad su se primakli malo bliže.
Na mestu kočijaša sedeo je lep mladić od oko dvadeset i petšest godina. Saonice su bile natkrivene tako da se nije videlo koga
još ima u njima, ali i Vedrana i Miloš su pretrnuli kad su u kočijašu
prepoznali Borišu Tvrdoševog, Vedraninog teču, muža njene tetke
Stane.
- Čika Borko! - uzviknu Miloš i potrča prema saonicama, malo
se okliznu, ali se brzo uspravi i pođe polako.
- Tečo! - uzviknu Vedrana pa i ona pođe polako pazeći da se ne
oklizne.
- Ooo! - uzviknu Boriša zaustavljajući konje i sanke stadoše.
Tek tada se ispod natkrivke pomoli još jedna prilika umotana u
debelu vunenu povezaču.
- Jarence moje! - uzviknu Stana dočekujući Vedranu u zagrljaj.
Miloš je prišao Boriši i ozbiljno se, kao pravi muškarac ruko146