oni ništa krivi, Zagorka im naredila.- Ma ko je i ta Zagorka?! Ljuba je upravnik učilišta.- Zagorka je starešina svih vila – objasni mu Vedrana.- Ali ja još nisam vila! Nema ona pravo da me nadzire.- Dobro si rekao, nisi još, ali se spremaš za to, i ona ima pravo da nam zapoveda i da nadzire sve nas. Osim toga, nije to ni strašno toliko, treba samo da slušamo zapovesti i da ne prkosimo.- Ne volim da slušam zapovesti!- naroguši se Srđa.- Eh, a ti onda toni pod led – uzdahnu Vedrana videći da teško može da urazumi tvrdoglavog Srđu. U međuvremenu su stigli na obalu.- Nisam znao da znaš da letiš – reče Srđa.- Nisam znala ni ja, do sad – reče Vedrana.- Ali nije teško. Samo zamisli sebe kako letiš i mahni krilima.- Kojim krilima?- začudi se Srđa.- Nemam ih.- Izmisli ih. U tome je čarolija, da izmisliš ono čega nema.- Pokušaću, čim ne budem na sebi imao ovo – pokaza Srđa na debeo kožuh od medveđeg krzna koji je imao na sebi, što mu je otac doneo zajedno sa čizmama.
- Tebi bar nije hladno. Volela bih kad bi moj tata umeo da napravi takav kožuh. I čizme.- Tvoj tata sigurno ume nešto drugo.- Ne ume – reče Vedrana neveselo.- On je zemljoradnik.- Pa ume da ore zemlju i da je natera da rađa žito. Zar je to mala stvar.- Ali to svako ume – reče Vedrana.- Pa ne ume svako. Moj tata je zaboravio i čime se ore zemlja. A
Ivanov sigurno nikad nije ni znao.- Važno je da moj tata mene voli. Nabaviće on meni kožuh i čizme kod onih koji to znaju da naprave – reče Vedrana tešeći se.- Kako sad da zakrpimo ovaj led?- upita Miloš kad stiže za njima na obalu.- Zašto da ga krpimo?- začudi se Srđa.- Pa zato da niko ne vidi da si hteo da se kližeš ispod leda – odgovori Miloš.- Nisam hteo...- poče Srđa ali onda shvati da se Miloš šali.- Ali ne sme niko da zna da smo bili na ledu – reče Miloš.
144