- Bolje se klizaj pored obale gde je led čvršći – nastavio je Miloš.
- I ako se led provali, plitko je, ne možeš da potoneš.
- Spreči me, ako možeš! - uzviknu Srđa prkosno i nepromišljeno potrča po ledu prema sredini jezera.
Niko nije očekivao da će se led stvarno provaliti, čak ni Zagorka kad ih je opominjala da se paze, ali Srđine čizme, koje mu je pre
nekoliko dana doneo otac sedlar, imale su tvrde potplate i Miloš je
čuo kako led krcka ispod njegovih nogu.
- Srđo... - pokuša da ga upozori, ali u tom trenutku se začu
prasak, led puče, velika tabla leda se podiže jednim krajem, a drugi
kraj popusti i Srđa poče da klizi pod led. Zamahao je rukama kao
da želi da poleti, ali mu po svoj prilici to nije bilo ni na kraj pameti.
Miloš je lebdeo tik iznad njega. Uhvati Srđu za ruke u nameri da ga
povuče ka obali, ali on neočekivano poče da se otima.
- Ma, pusti me! Hoću da se klizam!
- Dobro, evo ti, klizaj se! - uzviknu Miloš i pusti mu ruke.
Srđa opet zamaha rukama, ali već je bio do pojasa pod ledom.
- Miloše, drži ga, ne daj mu! - čuo je Miloš Vedranu kako viče sa
obale. Okrenuo se ka njoj i vide je kako leti ka njemu. Nije znao šta
sada da radi, da li da pazi na Srđu ili na Vedranu. Snaći će se ona,
pomisli.
Vedrana dolete do Srđe.
- Srđo, uhvati moje ruke! - povika mu. - Hajde da se kližemo
zajedno.
Izvukla ga je na led i povukla po njemu ka obali. Iz Srđinih
suknenih gaća cedila se voda, a i košulja mu je bila natopljena.
- Eto vidiš, Srđo – govorila mu je – zbog svoga prkosa zamalo
da odeš pod led. A zašto? Zato što misliš da neko ima nešto protiv
tebe, a nije tako. Niko tebe ovde ne mrzi, Srđo, a pogotovo ne Miloš. On ne ume da mrzi.
- Znam da me Miloš ne mrzi. Ali ne volim nadzor, ne volim da
mi neko stalno čuči za vratom.
- Srđo. Pa ti onda ne voliš ni anđele! Znaš da je njihov zadatak
da nadziru sve nas.
Srđa nesvesno mahnu rukom iznad glave.
- Znam, ali njih ne vidim, a Miloša i Iskru vidim.
- Znam šta kažeš. Ni ja ne volim da me nadziru. Ali nisu nam
143