22. HROM SAM NA LEVU NOGU
Na odmor je izišao i otac Teofil. Tek su sada uspeli da ga dobro
pogledaju i iznenadili se kad su videli da otac Teofil vuče levu
nogu, da je hrom. Možda ne bi ni videli da mu Velinka nije šutnula
svoju loptu krpenjaču. Umesto da je šutne nogom, kao što bi svak
uradio, on se sagnuo, uzeo je u ruku i rukom vratio loptu Velinki.
- Zašto je ne šutneš, oče Teofile, nije krčag da se razbije – reče
mu Velinka.
- Ne mogu, curice – odgovori on – Hrom sam na levu nogu. Ali,
nisi mi rekla svoje ime.
- Velinka, oče Teofile – odgovori ona. - Ja sam iz Bugarske.
- Drago mi je, Velinka. Mi se odlično razumemo. Bugari i Srbi
slično govore.
- Da, Otec Teofil , razbiram vsičko, i mi se struva, če drugite me
razbirat.
- Razbiram, če strahotno, zaštoto sŭm izrasnal v Stara planina,
kŭdeto podobni pregovori.
Nasmejaše se oboje.
- Ali, Velinka, nastavićemo srpski, nije u redu da nas drugi
teško razumeju. Nije sve isto u bugarskom i srpskom. Slažeš se?
- Slažem se, oče Teofile – reče Velinka.
- A sad se igrajte!
- Nemamo ovde dovoljno prostora da se igramo kao juče na
proplanku.
- A čega ste se juče igrali?
- Šutirali smo loptu. Cilj je bio da što više puta šutnemo loptu
kroz protivnička vrata, nogom.
- Lepo! Žao mi je što ne mogu da vam se pridružim.
- I meni je žao, oče Teofile. A šta vam je sa nogom?
- Eh, šta! Bio sam mnogo miran kad sam bio mali, eto šta. Povredio sam kuk na ledu. Sad šta je - tu je. Zato sad moram vas da
pazim da se ne povredite ili, ne daj bože, obogaljite.
- Nećemo, oče Teofile. Znamo da se pazimo – reče Velinka.
- Ipak nije zgoreg da vas i ja malo pripazim – zaključi otac
Teofil.
101