4. DAĆE BOG, RODIĆEŠ
Cveti i Ozrenki je ovo bilo prvi put u životu da putuju dalje od
Klenja i Golubinja, najdaljih mesta za koja su one znale. Bile su
nervozne i nisu znale šta treba da ponesu na put.
- Ponesite samo ono što vam treba - rekao im je Branilo.
- Renka, je l' znaš ti šta nam treba? - pitala je unezverena Cveta.
- Treba nam odeća, to znaš i sama. Kažu da je u planini i leti
hladno, zato bi bilo dobro da ponesemo neki vuneni prsluk.
- A ako se kupamo u jezeru? Nećemo valjda gole? - pita Cveta
snebivajući se.
- Pa šta nam fali!? I ovde se kupamo gole.
- Znam, al' ovde je naš svet, a tamo...
- Pa i tamo će da bude naš svet. Zale i Branče su nas već viđali i
gole i obučene, njima je svejedno. Dara je, valjda, žensko, od nje ne
treba da se stidimo, a Živko?...
- Pa i Živko nas je viđao gole na Jasku kad smo bile male - seti
se Cveta, iako se stidela golotinje od kad zna za sebe.
- Ma, ponećemo samo ono što nam treba i ovde, šta ima da
razmišljamo - odluči Renka. - Još da spremim medenjake za decu i
gotovo.
- I ja savijaču sa višnjama, to moj Miloš voli - prihvati Cveta.
Ona nije propuštala da naglasi moj Miloš, iako su svi znali da ga
nije ona rodila, ili možda upravo zbog toga.
- Pa di sad da nađeš višnje, kad još nisu stigle? - pita Ozrenka.
- Imamo još pun ćup u podrumu - kaže Cveta. - Koviljka to nabere, očisti od koštica, stavi u teglu i zalije medom. Ne mogu da
propadnu.
- I Stana tako ostavlja višnje, al' ja... ne stižem ni da ih naberem
- vajka se Ozrenka.
- Pa znam - prihvati Cveta.
- Dobro ti išta stižeš pored četvoro dece.
- Pa da je bar neko muško, nego sve devojčice.
- Ako, nek su ti žive i zdrave – kaže Cveta – da je meni makar
jedno da rodim pa kakvo bude.
- Polako, daće bog, rodićeš - teši je Ozrenka.
185