bio je šaren i pun svetlosti. Sunce je sijalo jako ali nije bilo teško disati, mogla se podneti vrućina. Nema od čuda i paralizovana od treme, stajala je na putu, koji je umesto asfalta, bio popločan kamenjem, ali to su bili kvadrati od kamena, blistali su. Put je izgledao kao neki mozaik. Sa leve i desne strane kuća koje su ličile na onu što bi trebalo da bude njena, a u daljini njive i bašte koje su bile toliko plodne, da se šarenilo iz daleka jasno videlo. I konačno je videla ljude, porodice, muškarce, žene, decu... Svet, ali drugačiji svet. Ovi ljudi su bukvalno svi bili prelepi, nije mogla verovati da toliko lepote na ljudskim licima postoji. I svi su bili nasmejani, spokojni i dobri. Videlo se i osećalo da samo pozitiva vlada. „ Ja sam u raju! Umrla sam, ovo nije san! Zašto sam umrla, šta je moglo da se desi?! Nisam htela da umrem, nije mi to bila namera!” Stajala je na cesti i plakala, u nadi da će joj neko pomoći. Odjednom je primetila žensku priliku na prozoru „ svoje” kuće, kako je tužno gleda. Za nekoliko sekundi iz kuće je izašla čitava porodica. Mlada žena, brineta kovrđžave kose do ramena, krupnih kafenih očiju i blistavo belih obraza, muškarac, isto tako lep, u tridesetim godinama, veoma sličan njoj, kosa mu je bila uvijena u lokne, samo kratka, oboje su bili visoki i tanki. Za njima je išla devojčica, starosti oko tri godine, majčina kopija, nosila je mačku u naručju. Bili su odeveni u obično letnje odelo kao i mi, ali koža im je svetla, prsti na rukama dugački i prefinjeni. Pritekli su u pomoć Sari koja je plakala na putu, poput izgubljenog deteta.
„ Što sam umrla? Samo sam legla ispod oraha i zas-
74