nije interesovala čarobna planina. Sara je svojim očima gledala kako bačena loptica nizbrdo, kotrlja se uzbrdo, na putu kroz selo Ivanje. Od meštana je više puta slušala priče o svetlećim kuglama na nebu koje se često mogu videti iznad Radana, a postoje i legende o šumskim bićima, kao i tvrdnje naučnika da se iznad planine nalazi polje veoma povišenog magnetizma, uslovljenog sudarom više vazdušnih struja, a smatra se da takvih polja u svetu ima svega trideset.
Pomalo uvređena i ljuta zbog Aleksandrovog ignorisanja, spakovala je stvari i krenula u Ivanje. Letu se bližio kraj, polovina avgusta je prošla, vreme je za prirodu koja je zauzimala posebno mestu u Sarinoj duši. Kao dete volela je da čita bajke o šumskim bićima i maštala o vratima u drugi svet, koja se nalaze tamo negde u šumi, iza stričeve kućice. Želela je da se nađe u nekom boljem i vedrijem svetu, gde je večito leto i proleće, gde ne pate ni ljudi ni životinje, i gde je sve lepo i šareno. Verovala je da ta želja ili mašta još negde u njoj postoji, naročito dolazi do izražaja kada je ljudi razočaraju. Nije razumela da su ta razočarenja samo put do nečega. I Juda se osećao izdanim, ali je učinio nešto preveliko i potrebno.
Svaki dolazak u Ivanje za nju bi predstavljao toplinu i smiraj, osećala je kako je planina grli i gradi oko nje ogradu i štiti od ostatka sveta. Tamo nije imala osećaj za patnju, ili čežnju za nekim. Bilo je dovoljno da zagrli drvo i oseti kako je deo Univerzuma. Usput je razmišljala o Ješui... To je naš Božiji sin, ravan Bogu, naš Spasitelj, onaj čije ime se provlači kroz čovečanstvo tolike vekove.
71