Potreban sam im. I nemojte mi više govoriti o strahovima, Bog se nikoga ne boji!“
Ja sam bio taj koji se plašio, isto kao i svi ostali bliski njemu. Bilo mi je žao Magdalene, neizdrživa mi je bila njena patnja. Noćima nisam uspevao da zaspim, želeo sam da se izgubim u Melhinom zagrljaju, da nestanem u njoj i zaboravim sve.
Kako sam izdao Spasitelja
Put za Jerusalim bio je uzbudljiv, naporan, i bllo nas je puno. Magdalena je hodala sporo i ja sam pazio na nju. Ješua bi s vremena na vreme prilazio da je vidi i poljubi. Ona kao da je zavisila od njegovog prisustva. Njegova blizina značila bi za nju život, i njegova udaljenost, odumiranje. Pitao sam se, ako on umre, kako će ona preživeti, i u šta mi toliko žurimo? Idemo li u ponor? Žurimo li u njegovu smrt? Šta se to dešava? Drhtao sam od jeze, predosećao loše, zapitkivao majku Mariju, i odgovor nisam dobijao...
Ulazak u Jerusalim bio je veličanstven, mnogi stanovnici grada dočekali su nas u velikoj radosti. I ja sam, pored svega, osetio radost, jer sam gledao Ješuu kako se smeje, kako obavija ljude svojom svetlošću, kako dobrotom pleni sve, kako prihvataju svaku njegovu reč. Deca su mu trčala u zagrljaj, i muškarci i žene su se gurali do njega, samo da bi ga dodirnuli. Slepi su progledali, hromi prohodali, oživeo je devojčicu u kući jednog seljaka, oživeo je Lazara, oživeo je svakoga ko je u blizini umro
63