''Ako je volja Alahova, al' vidim i da jeste.”
Srdačno su se rastali, uz obećanje hodžino da će biti
od pomoći. Senad ih je ispratio stotinak metara i
ostavio ih da se konačno popnu na taj kameni bedem.
Naporan put i veličanstven osećaj, još više je zbližio Filipa i Martu. Ogromno kameno brdo, nadmorske visine
preko 1200 metara, okruženo divljinom i drugim brdovitim, zelenim predelima, izgleda kao da je ukras ili
umetničko delo, smešteno u sredini nepreglednog pejzaža. Kako su se približavali zidovima nekadašnjeg grada, sve više su ćutali, svako obuzet svojim mislima. Marta se prisećala šta je videla u snu... . Sava prihvata kutiju
od viteza, dolazi u Srbiju i negde je ostavlja. Na bezbedno, tamo gde joj je mesto, predaje u ruke rođacima koji
žive gore, u onom čudesnom gradu... I Marta ugleda
pred sobom, ne ostatke, već mesto živih ljudi, i to onih,
kakvi su mogli izgraditi carstvo mira na ovom svetu.
Ljudi zadivljuće lepote i harizme, obučeni u jednostavne
tunike, hodali su lagano i sa smeškom na usnama. Oko
njihove figure mogao se videt i beličasti sjaj, dok su im
oči svetlele, bez obzira koje su boje, sve su bile slične
Filipovim. Videla je mnoge visoke muškarce, pa je imala
osećaj i da će svog prijatelja videt i među njima. Grad
izgrađen od veličanstvenih kula i zidina, nasmejani
stanovnici, blage naravi, vojnici i trgovci bez ikakve senke zla na licu... Ko su ovi ljudi u njenoj glavi, ko je ovaj
svet? Potpuno sluđena, Marta je uhvatila Filipa za ruku i
uzviknula:”Ti si Katar! Zato tako izgledaš! Sve mi je jasno.”
90