zbunjeni, jer samo smo hteli da malo istražujemo. A
ispostavilo se da je ova potraga i više od toga. A možete
li mi reći nešto o onima dole u Mileševi? Da li bi neko od
njih razgovarao sa mnom na ovu temu?''
‘‘Pitaj, al' ja ti kažem, nema od toga ništa. Oni svoju
svetinju i njene tajnu čuvaju i odneće je na onaj svijet. Ja
ih samo u prolazu poznajem, srdačno pozdravimo jedni
druge i to je sve. Ljudi ih vole i kažu za njih da su čestiti.
Moraš ih poštovati, ako želiš posjećivati manastir.”
Filip se smeškao a Marta je i dalje ćutala. Hodža joj
se dobroćudno obratio. ‘‘Djevojko, samo ćutiš. Ti li si
dovela ovoga da se penjete gore i uzburkate duhove?''
‘‘Jesam, mnogo sam želela da ga upoznam i da ovo
podelim sa njim. Stvarno nisam očekivala da je tako
komplikovano.”
‘‘Vidiš, i ja sam tako mislio. I kajem se danas.
Smatrao sam, ne treba mi drugog znanja do vere Muhamedove, al dođe dan da me stignu riječi starijega.
Znate li da je gore zaraslo, još i kiša nalila?''
''Znamo, već smo prošli kroz korov, reče Filip. “Ja
sam gore bio pre nekoliko godina, a danas kao da mi je
prvi put. Zato što onda nije bilo isto.”
''Onda nisi imao znanje i točak života nije ti se zavrteo u tom pravcu.”
‘‘Jeste, onda me nisu ljudi prepoznavali na svakom
koraku. Nisam to želeo, samo smo objavili nešto što bi
trebalo da se zna. Ovo je, izgleda, nastavak. Idemo, Marta, dok se nije ponovo naoblačilo. Hvala ... Mi ćemo se,
nadam se, opet sretati.”
89