ozbiljno i radoznalo. Nije mu bilo ni pedeset godina,
imao je svetlo smeđu kosu i bradu, krupne crne oči,
izuzetno čisto lice i vitak stas. U desnoj ruci je vrteo brojanicu, očigledno su ga prekinuli u molitvi i miru. Izvio je
guste obrve u znak čuđenja što ovo dvoje stoje udaljeni.
‘‘Dođite!'', pozvao ih je prijatnim i mekim glasom.
Senad je požurio prijateljima u susret. Pozdravio je
Filipa prijateljskim zagrljajem.
Slobodno, niste na smetnji. Čekali smo vas.”
‘‘Hvala mnogo, Senade, nedostajao si nam.”
‘‘I ja se vama radujem. Da nisu one kiše lile, mogli ste
i ranije doći.”
Hodža im je prišao da se rukuju.
‘‘Dobro nam došli. Slobodno sjedite, pa ćemo
razgovarati na miru.”
Seli su na onu istu klupu sa koje su slušali molitvu Senadovu, dok su oni stranci prolazili i otkada je počela
ova drama vezana za Mileševac. Senad je doneo kafu i
ratluk, sve u staromodnim šoljama i tacnama, kojima je
Marta bila posebno oduševljena.
''To je posuđe iz naše kulture i tradicije”, reče joj
hodža ljubazno.
‘‘Mnogo mi se sviđa sve što je staromodno.”
‘‘Jer su nekada vrednosti bile poštovane u ljudskom
rodu. Danas je toga malo. Slažete li se sa mnom?''
‘‘Sasvim. Upravo nas je to nagnalo u ovu potragu.
Možda je ovo traženje nečega što bi nas obasjalo”, rekao
mu je Filip, nestrpljiv da pređu na pravu temu. Hodži je
sve bilo jasno, gledao je Filipa očima mudraca, kao da
86