Krenuli su dobro poznatim putem. A trave i korova
bilo je mnogo više, jer je zalivanje odozgo bilo neprestano. To su dobro znali, pa su obuli duboke patike i obukli
stare pantalone i dugačke majice. Hodali su brzo, uz
manje priče, svako obuzet svojim mislima. Prošli su onu
kafanu, konobar ih pozdravi ispred ulaza. Unutra su bili
samo nepoznati ljudi. Filip se pitao, koliko li ih je ovde
od ‘‘onih''? I sve je izgledalo tako normalno a ništa nije
bilo kako izgleda. Nakon dužeg pešačenja, Marta je sela
na staru klupicu kraj puta.
‘‘Sećam se ove klupe. Možda pukne pod nama, ali
moram sesti. Samo malo da sebi dođem.”
‘‘Vazduh je dobar. Nije sparno, a i sunce nije jako.
Ovaj put se nije naoblačilo, dobar znak.”
‘‘Misliiš da ćemo čuti željenu tajnu? Hoće nas isterati
napolje.”
Filip se napio vode i umalo se zagrcnuo od smeha.”Ne verujem da hodža zna mnogo. Nećemo ga previše pitati, smislićemo nešto.”
‘‘Smisli ti, ja ću da ćutim.”
‘‘Nisam ti ja toliko pametan. Ustaj, ne možemo nastaviti ako posedimo još malo.”
Marta ustade i krenuše na put, u nepoznato...
Prvo što su ugledali ispred džamije, bio je Senad.
Sedeo je na klupi i čitao. Kada ih je spazio, radosno je
mahnuo i žurno otišao negde iza hrama. Dok su se Marta i Filip ćutke približavali , Senad se vratio u društvu
hodže. Iznenadili su se kada su videli da je to mlađi
čovek. Očekivali su dosta starijeg . Gledao je u njih
85