‘‘Šta ćemo ako ga opet vidimo? Moram tamo ostaviti
auto.”
‘‘Nećemo se sasvim približavati dvorištu. Nekako
ćemo se prošunjati.”
Filip je osetio neobjašnjivu nelagodnost kada su se
približili manastiru. Opet su mu se znojili dlanovi i neka
jeza, nepoznatog porekla, obuzimala ga svog. Nervozno
je ugasio radio i zaustavio auto. Lice mu je bilo
namršteno i nevoljno.
‘‘Jesam li ja demon, šta je ovo?''
''Šta ti je odjednom?''
‘‘Ne znam čemu tegoba pred ovim rajskim vrtom.
Teško mi je da objasnim, jer nije normalno.”
Dvorište manastira bilo je još lep še nego pre dve
nedelje, sve je u njemu bujalo i sve sređeno. Toliko je
želeo da uđe unutra i legne na onu travu, da čuje zvono
hrama i pesmu ptica... A nešto ga je zaustavljalo, kao
kada u snu pokušavamo hodati normalno dok su nam
noge preteške i usporavaju nas. Marta je strpljivo čekala
dok je on tužno i ljut ito, gledao u pravcu manastira, a
bili su udaljeni nekih pedesetak metara. Ovaj put nije
pusto, bilo je nekog naroda, a i monaha sa njima. Videli
su i monahinje, ali ne i onog starca,
‘‘To što me koči da idem gore, ovde je! Nešto me
vraća, traži moj korak unazad. Zaustavio sam se, da
pitam svoj unutarnji glas, i dobio sam odgovor.”
‘‘U redu, hajdemo. Čekaće nas Senad. Nekako mi je
on svetla tačka.”
‘‘Zato što je dobra duša, zavoliš ga čim ga vidiš.”
84