posmatrao okolne bašte, povrće je plivalo u vodi a seljaci se toliko muče da što više postignu. Cenio je njihov
rad, uvideo je koliko je teško baviti se poljoprivredom...
Nečije vozilo se približavalo, pomerio se u stranu misleći
da je neko od komšija. Okrenuo se i video pred sobom
nepoznati, crni ”audi'', kako usporava. Pomislio je da je
neko došao u posetu selu, pa će ga pitati gde se nalazi
nečija kuća. Vrata se otvoriše i Lazar ugleda dvojicu
sredovečnih ljudi. Nisu bili u mantijama a ipak je shvatio
da su sveštena lica.
''Dobroj jutro, pomaže Bog!”- pozdravio ga je vozač.
Gledao ga je kao da se poznaju.
‘‘Bog vam pomogao! Kojim dobrom ste u našem
selu?''
''Tražili smo Lazara Vitezovića, ti si?''
‘‘Ja sam, izvolite.”Neobično mu je zvučalo što su ga
oslovili sa ”ti'', iako su dosta stariji od njega. Primetio je
kako su obojica slični, lepi, smeđokosi, krupnih braon
očiju, okruglog lica, visoki, otmeni. U trenu je pomislio
da su braća, što i nije bilo toliko bitno.
‘‘Mi smo sveštenici iz Beograda. Tražili smo te u
crkvi, moramo obaviti jedan važan razgovor.”
Lazar je shvatio koliko su mu sumnje bile opravdane
od prve sekunde kada ih je ugledao. Filipovo lice stvorilo
mu se pred očima, b io je siguran da je opet on u pitanju.
Pokušao je da se pribere.
''Biće mi čast, izvolite u moju kuću. Svega stotinak
metara odavde.”
‘‘Hvala, mi bismo ipak u crkvi da razgovaramo. Kući
68