imaš porodicu, nedelja je, sigurno ne očekuju nikoga
osim tebe. A razgovor je poverljiv.”
‘‘Mislite, žena moja da ne čuje? Dobro, ako ste toliki
put prevalili, ne mogu vas odbiti.”
Otvorio je vrata auta i seo pozadi. Vozač se ljubazno
osmehnuo i pružio ruku.
‘‘Ja sam Miodrag. Izvini što se prvo nismo predstavili
kako treba.”
''Radovan, drago mi je. Inače, mi smo braća”, progovorio je i onaj drugi.
‘‘Pretpostavio sam da ste braća. Ličite, i to kao da ste
blizanci.”
‘‘Samo je godinu dana razlika. Mnogi misle da smo
blizanci, nisi jedini.”
‘‘Oprostite mi, ako ću biti nestrpljiv, ali kakav je to
razgovor, toliko poverljiv? Da'l nije opet moj brat?''
Obojica se naglo uozbiljiše i pogledaše se. Lazara obli
nelagodnost i ljutnja. Pokajao se što ih nije drsko oterao.
Sva ova ljubaznost i ovi osmesi, sve je to lažno.
Pokušavaju ga ponovo pridobiti. Nije prvi put, i drugi su
dolazili da ga nagovore...
‘‘Jeste, opet on, progovorio je Miodrag. Nismo došli
svojom idejom vođeni, poslali su nas.”
‘‘Ne mogu da verujem. Stvarno ne žele da nas ostave
na miru. Uđite u dvorište, slobodno se parkirajte.”
Izašli su iz auta, svi trojica mrzovoljni, nije više bilo ni
traga od one ljubaznosti. Ispred crkve nalazila se mala
zgradica, gde su se prodavali suveniri, a i klupe i drveni
stolovi.
69