sutradan, u okolini Kruševca…
Sveštenik Lazar upravo je održao nedeljnu službu,
meštanima sela gde je radio i živeo. Mladog i ljubaznog
sveštenika, seljaci su izuzetno poštovali, a i voleli ga kao
prijatelja, jer se sa svima družio jednako, bez obzira na
godine i obrazovanje. U isto vreme, bio im je zahvalan
što ga nisu odbacili kada su čuli da je njegov brat nazvan
pogrdnim imenima od strane nekih pravoslavaca. Stariji
ljudi nisu o tome ni razmišljali, mlađi su ga podržavali.
Rado je sa njima o svemu otvoreno razgovarao i uvek
isticao da je njegov brat samo uradio svoj posao... Tako
je i ovog jutra bilo, popričali su sa njim, poželeli mu prijatan dan i napustili hram zadovoljni i nasmejani, što je
njemu bilo izuzetno drago. Trudio se da njegova molitva
dopre unutar ljudi i da izađu smireni i puni vere. Krenuo
je i sam kući gde ga je čekala Vesna sa kćerkama.
Očekivao je lep dan, kiša je pred zoru prestala, sunce već
obasjalo. Vesna je sigurno sve prozore izotvarala po
kući, Emilija i Isidora se igraju po dvorištu, iz kuhinje
miriše doručak... Sve što su on i njegova supruga želeli,
miran i jednostavan život, ostvarili su zajedno uz
bezgraničnu ljubav. Vesnu je zavoleo pre osam godina,
kada mu je bilo dvadeset pet, njoj svega dvadeset. Posle
nekoliko meseci oženio se sa njom i dobio službu. Prvo u
jednom selu, pa u drugom, ovo je treće, ali su se zadržali
najduže. Gazio je po blatu pokušavajući da što manje
ukalja cipele. Dugo vremena će trebati da se zemlja
osuši, sve je u haosu gde nema betona. Sažaljivao je
67