Čekam dan da mi prođe, da bi onaj sutra opet ličio na ovaj
današnji, pa opet isto, sve isto... Moraš ovo, moraš ono... I
onda, pojavi se niotkuda neko ko mi govori da je na našim
prostorima tajna, i to možda tajna nad tajnama. Nije
smak sveta kraj planete Zemlje, neće se tresti gore i mora,
samo će se promeniti čovekova svest. A nešto je mora
probuditi, nečija ruka će biti okidač... Zar ima većeg zemljotresa od preobražaja unutar čoveka? To je kraj ovakvog
sveta, kada broj belih aura bude u većini i kada uspeš da se
pomoliš i na livadi bez ikakvog hrama u blizini, a sunce
obasja kada poželiš i kiša padne samo kada je potrebna
zemlji. Sve je to u nama i na sve to su nas podsetili učitelji,
bilo ih je dovoljno, ali careva, imperatora,”duhovnika” i
lakoumnog naroda, bilo je mnogo više. Oktavijan Avgust
je pobednik, (za sada, u poslednjih dvadeset vekova),
njega slave i ovi i oni hrišćani, a prognali bi me na drugu
planetu kada bi im ovo sasuo u lice. Taj rimski imperator
proglasio je sebe Sinom Boga, i to onda, kada je jedini pravi čovek pokušao da nas podseti koliko smo božiji. Rekao
bih narodu da se plašim od pomisli, koga mi u stvari slavimo na najveće praznike i šta slavimo. Ako je bitno da
životinja strada, onda smo prineli žrtvu rimskim bogovima, Mojsijevom gospodaru ili ko zna kojoj višoj sili koja
se krije iza toga. Gde je Hristova reč u svemu tome?
Kažete, farbate jaja na uskrs, jer jedna legenda govori da
su kokoške pronele šarena jaja na taj dan, a Magdalena ih
pokazala onima koji u to nisu verovali. Jadan narod,
lakomisleni... Nisu kokoši pronele šareno, već je ova žena
imala u svojoj utrobi novi život. Čitate Sveto pismo, a u
63