‘‘Meni je Senad rekao, da vas ne zapitkujem. I oprostite, molim vas, trebam li vas voziti do stana, ako ste u
nevolji?''
‘‘Ne, Admire, hvala ti. Auto mi je kod manastira. Mi
ćemo ovde izaći, tebi veliko hvala. Živ bio!''
‘‘Nemojte se zahvaljivati, ovo nije ništa. Ako vam
opet zatrebam, javite se.”
Marta i Filip su se nasmejali.
‘‘Ko zna, možda nam opet zatreba tvoja pomoć ako
krenemo ovako, kao ovce”, našalio se Filip.
‘‘Marta, uskači u auto, idemo kod tebe da se odmorimo. Potrebna je još jedna kafa.”
‘‘Idemo da ručamo. Samo kad smo se sklonili. A krivo
mi, išlo mi se na tvrđavu.”
‘‘I meni je. Vratićemo se, ovo je tek početak. A da mi
je videti onog kaluđera, da ga pitam nešto. Zna on ko su
oni ljudi.”
‘‘Zaboravi kaluđera, nema sad nikoga. Vratićemo se i
ovamo.”
Oboje su se zasmejali. Zbijati šale u krajnje ozbiljnim
situacijama, odlika je mnogih ljudi, što ne znaju ni sami
objasniti. To je možda pokušaj da se ostane u trenutku i
odložiti nepoznato što dolazi.
Dok je vozio, Filip je našao radio stanicu sa dobrom
muzikom, pričao sa drugaricom o Prijepolju, kako mu se
sviđa, lepo je, mirno mesto… Mileševac je ostao iza njih,
sa svojom tajnom, strašnom ili lepom, tek će se
saznati... U stanu su ručali ono što je Marta več sinoć
pripremila. Ponovo se osećala mala napetost između
43