oni ne mogu.”
‘‘Da , to može biti”, složila se Marta.
‘‘To bi trebalo da zna onaj što tebi daje informacije.
Senade, molim te, pozovi prijatelja da nas vrati.”
Marta se rastužila pri pomisli da je Filip ljut što ga je
uvalila u sve ovo. Nije mu više ništa govorila.
‘‘Filipe, tebi ako je suđeno da ideš takvim putem, ne
smiješ skrenuti. Ti na njihovoj strani nikad biti nećeš jer
si osetio da su zli”, rekao mu je Senad istinu. “Pozvaću
nekog ko će doći pred vas do pola puta. Ne može auto
ovim stazama.”
‘‘U redu je, hvala ti. Marta, oprosti ako sam
nervozan.”
‘‘Ma, i ja sam. Otkud mi je ovako nešto moglo pasti
na pamet? Pisaću ja onome večeras, da ga pitam, šta
zna a šta ne zna.”
‘‘Kako god bilo, upali smo u igru i nećemo se izvući.”
Kiša je počela da pada. Pozdravili su se sa Senadom,
a on je obećao da će ih zvati da se vrate. Polako su krenuli peške po kišici, što im je odgovaralo, kao rashlađenje
posle one neočekivane zbrke. Na pola puta čekao ih je
Senadov prijatelj u kolima, srdačno se upoznao sa njima
i nije pitao ništa. Kada su prošli pored one kafane iza
Mileševe, Filip ugleda grupu ljudi kako sedi unutra. Bili
su to oni zagonetni došljaci.
‘‘Eno ih, unutra su! Sede!''
‘‘Vidim ih. Sakrili su se od kiše”, odgovorila je Marta
mrzovoljno. Nije znala kako da se iščupa iz nezgodne
situacije. Vozač se zabrinuto okrenuo.
42