nismo ih pustili.”
‘‘I kažeš, trenutno su gore?''- upitala ga je Marta, vidno neraspoložena, jer je bilo jasno da danas od daljnjeg
puta nema ništa.
‘‘Nisu oni samo gore, oni se rasporede po celoj okolini. Možeš ih vidjeti bilo gdje. Ne znam šta da radim od
vas, ne smijem vas pustiti dalje.”
Filipu je ova iskrenost bila simpatična, momak je na
drag način pokazao svoje prijateljstvo.
‘‘Pa šta ćemo, moramo se vratiti dole.”
‘‘Ne smijete dok su oni u okolini. Ako vide da ste
krenuli u istom pravcu, juriće vas.”
‘‘Zar je dotle došlo? Kako ostali turisti koji se pojave''?
‘‘Vratimo ih, vjeruj mi.”
‘‘Da li bih ja mogao dobiti tvoj broj telefona? Samo
tako mogu znati kad možemo doći.”
‘‘Dobićeš, nije problem. Izaberite, da uđemo u
džamiju ili da ovde sjedimo, dok ne vidimo da su otišli.”
‘‘Ovde ćemo. Ova priroda je bajkovita”, brzo je odgovorila Marta kojoj se nije dopadalo da uđe u džamiju.
Nije nikada ulazila i obuzeo je strah od nepoznatog.
''Onda sačekajte momenat.”
Senad je otrčao do džamije i brzo se vratio. Nosio je u
ruci zelenu maramu, kačket i Kuran.
‘‘Ovako vas mogu maskirati. Ti, sestro, pokrij glavu,
da oni misle kako ste muslimanski bračni par. Dobro je
što si tako obučena, da ti ne moram i odelo donositi. Ja
ću Kuran držati u rukama, da izgleda kako vas učim.”
39