‘‘Da li je hodža unutra?''
‘‘Nije. Do kraja dana će doći. Treba li vam?''
‘‘Da, ako je voljan da razgovara sa nama. Mi bismo ga
nešto zamolili. Ja sam profesor istorije.”
Senad je klimnuo glavom i nasmejao se.”Niste jedini
koji je ovde zbog istorije. Nikome hodža nije odgovorio,
nikad ništa. Svakog interesuje onaj grad gore. Zato
uđite, molim vas.”
Dvoje uđoše u dvorište, bez reči. Jasno je bilo da
njima ima šta reći. Seli su na malu klupicu ispod drveta.
‘‘Da li ste gladni, treba li vam što?”
‘‘Ne, brzo smo stigli, od manastira peške. Hvala na
ljubaznosti.”
‘‘Pa, slušajte me, Filipe, danas nemojte nastaviti put.
Vratite se.”
''Zašto? Misliš, nevreme će.”
‘‘Ne, neće... Meni je hodža stalno govori, ako vidim
da neko od dobrih putnika namjernika krene gore, a da
je krenuo kad ne treba, da ga vratim.”
‘‘A kad je to, da ne treba?''- upitao ga je Filip u neverici. Ove reči su naterale njega i Martu da se uozbilje.
''Moraš mi vjerovati. Ima dana kad loši ljudi idu gore.
Prije neki sat, otišli su i nisu se vratili. Hoće nešto, ja ne
znam šta. To samo hodža naš zna. I oni monasi u
Mileševi.”
''Kako izgledaju ti ljudi?''
‘‘Kao i svi mi. Al' nekad neki među njima imaju lice
zla. Donesu lošu energiju u ovo sveto mjesto. Popnu se
gore i vrate se ljuti. Hteli su više puta pričati sa nama,
38