kao da se popela u samo nebo i parala oblake, tako se
Filipu učinilo. Sunca skoro da nestade, vetar još hladnije
zaduva. Njima je to prijalo, pa sedoše na travu, da se
konačno odmore. Stigli su blizu džamije.
''Pogledaj, Marta, priroda nas podržava! Osušiće ovu
mokru majicu na meni. Samo da ne udari kakvo
nevreme.”
‘‘A pogledaj grad iznad, ovo je neverovatan prizor!''
Tajanstveni kameni grad na steni, izgleda nestvarno i
nedodirljivo. Kao trijumf koji treba osvojiti, ali prvo
srcem, pa onda telom. Kule se učiniše Filipu, kao i freske
u Mileševi. Imao je osećaj da će progovoriti.
''Šta li je tamo, zaboga? Šta misliš, koliko li je put
strašan do gore?''
Umesto odgovora, Marta ga je ćušnula u rame.
''Šta?''
‘‘Videla sam nekoga u dvorištu. Neki momak. Eno
ga.”
Nije se iznenadio. Visok, crn momak, dosta mlađi od
njega, prišao im je i očigledno hteo da im se obrati.
‘‘Dobar dan!”- prvi