‘‘Hajde, hajde, još malo. Eno je džamija, pogledaj
kako blista! Stvarno ima nešto u njoj, što podseća na
čuvara, na misteriju. Ali moramo poštovati, nismo pripadnici Islama. Ako tražimo pomoć, nema rasprave,
makar nas i isterali.”
''Jasno je da te ovde niko neće grditi”, našalila se ona.
''Pa, da, Stefan u njih nije dirao. Samo se hrišćani
našli uvređeni zbog jedne autobiografije.”
''Pitam se, ako je put zarastao, kako ću u papučama?
Lako je tebi, ti si u patikama.”
‘‘Nećemo dalje ako je tako strašno. Mogu ja sutra
opet da dođem. Do septembra smo slobodni oboje. A
zašto nisi otišla nigde preko raspusta?''
‘‘Do skora sam imala obaveze u školi, a nije mi se
vraćalo kući, lepše mi je ovde. Htela sam sredinom
avgusta da odem negde, verovatno i hoću.”
''Koga imaš u porodici?''
‘‘Roditelje i sestru. Ona je udata, pa je svetica i
mnogo važnija od mene.”
Filip se tužno osmehnu.
‘‘Draga Marta, znam o čemu pričaš. U istoj smo situaciji.”
''Glupa tema, nećemo o tome. Vidi gde smo, osećam
bezgraničnu slobodu. Kao u nekoj dalekoj divljini. Nisam
se umorila uopšte.”
‘‘Ni ja, radujem se kao blesav što ću da odem gore.
Eno je džamija, brzo!''
Poput dva deteta, požurili su prema svom cilju,
shvatajući sve na krajnje bezazlen način. Kula džamije
36