Bili su to minuti smeha, dok je Senad pokušavao da
umota Martinu glavu maramom.
‘‘Moram priznati da ti lepo stoji'', našalio se Filip
gledajući u Martu. Lice joj je bilo uokvireno zelenom
maramom. I sama sebi se smejala.
‘‘Ovo radim samo kada je januarski mraz.”
‘‘Ti si učiteljica u Prijepolju, znam te ja”, rekao joj je
Senad.
‘‘Stvarno, prepoznao si me. A jesi li možda njega?''
‘‘Kako da ne? Zato sam doneo ovaj kačket. Neću vas
pitati otkud ste zajedno, al' hodži moram reći. Možda će
vama i da pomogne.”
Filip je hteo da mu se još jednom zahvali, ali začu
nečije korake u blizini i glasove. Džamiji se približavala
grupa ljudi. Bilo ih je desetak, sredovečna gospoda, u
tamnim košuljama i pantalonama. Sporo su se kretali i
skenirali pogledom sve pred sobom. Filip navuče kačket
preko obrva, da bi lik što više zaklonio, Marta je oborila
glavu poput pokorne vernice, dok je Senad čitao
molitvu. Bio je potpuno predan i opušten, njegov meki
glas olakšavao je napetu situaciju. Filip je stegao Martu
za ruku, ona oseti da mu je šaka hladna i znojava.
‘‘Ne gledaj u njih”, prošaputala je.
''Marta... zlo dolazi.”
Gledao je u Senada kako se predano moli i pomisli da
je ova momak blagosloven, pa silno poželi da je kao on.
U isto vreme, osećao je kako mu leva strana glave trne,
da li od straha ili je neko od stranaca poslao negativne
signale, nije mogao da zaključi. Okrenuo se polako,
40