me pameti. Straha je nestalo, otvorio sam se za ljubav.
Našoj sreći nije bilo kraja. Dogovorili smo se da za početak
živimo u Kruševcu, pa na proleće da se pozabavimo sa
planovima za budućnost. Jedno od nas je moralo ostati
bez posla. Moj povratak i ženidba vratila je mir Lazarevoj
porodici i zadovoljila Janjinu dušu. Ipak, otac i ja, vrlo često smo razgovarali o svemu... I Marta je znala da se bliži
čas kada ćemo opet negde otići, nešto uraditi. Ovaj put,
bićemo poput lopova koji se šunja, nećemo uvlačiti nikoga
osim onih koji uvukoše nas. Bio je mart, tačnije devetnaesti, Martin rođendan. Slavili smo ga u krugu porodice, igrali
se sa Isidorom i Emilijom. I baš tu noć, u san mi dođe Elez,
u stvari, sam sebi dođoh u san. Probudi se u meni ono uspavano u podsvesti, što sam uzaludno potiskivao, jer sve
smo bliže bili tom času. Sanjam, stojim pred njim, a sve je
opet živo kao da nije san. Njegova desnica je preko leve
strane tela, kažiprst preko ramena. Kao anđeo u belom,
kao Leonardov Jovan, ali i neki drugi likovi koje sam viđao
na freskama. Osmeh mu je blag, smiren, lice ozareno,
zraci sunca ga obasjavaju. Obučen je u prostu zelenu tuniku. Nalazimo se na nepoznatoj poljani. Nigde nikoga,
samo nas dvojica. Ili, samo ja i moje sećanje.
‘‘Vreme je. Idi”, izgovorio je, mojim glasom.
''Kuda?''
‘‘Znaš ti dobro. Učini to. Seti se Blizanca. U njemu je
odgovor.”
Probudio sam se, u znoju i strahu. Nije lako gledati u
drugog sebe. Morao sam da probudim i Martu.
‘‘Ko je Blizanac? Da li je u tebi odgovor, šta misliš?
179