‘‘Ta kućica?! Svašta! Sigurno se niko neće setiti nje.”
‘‘Ta kućica je nekada bila manastir. Ili je bar tako
zapisano. Unutrašnjost nisam uspeo naći, osim što sam
pročitao da je nekada bilo živopisno i da su danas samo
ostaci na zidovima.”
‘‘Ovde bi bilo dobro pronjuškati”, zaključio je Darko,
dok su mu oči zadovoljno svetlele.
‘‘Nemoj da ti to padne na pamet. Ja nisam neko ko je
najpametniji, ali nisam ni toliko lud da idem na put bez
povratka. Dobićemo neki znak, vremenom ćemo shvat iti šta ćemo i kako uraditi. Nebojša, poznajete li nekoga
tamo?”
‘‘Ne, u Negotinu i okolini nikoga. Priznajem, u pravu
si. Trenutno nemamo rešenje. Vredelo bi pokušati, priča
je neverovatna.”
‘‘Predlažem da se odmorimo malo. Da bar sutra ne
spominjemo ništa od ovoga.”
‘‘Dobro, prihvaćeno... Možda je to znak da se bliži
kraj, nesvesno osećamo blizinu nečega. A možda nije
loša ideja da odemo sutra u Mileševo i pomolimo se.
Niko se Bogu ne moli a hoćemo da pobedimo zlo.”
Filip se stresao, ne od pomisli na manastir, već od od
onog neobjašnjivo nelagodnog osećaja. ”Šta ti je, ne
voliš da ideš tamo?'', upita ga Darko.
‘‘Mnogo volim taj manastir. Pričao sam ti da me
jedan monah izazvao na svađu. Osećam odbojnost zbog
njega, izvređao me, na neki način.”
‘‘Onda i treba da ideš, u inat. . .”
Malo je oklevao i na kraju pristade, jer setio se koliko
165