to ovo drugo ime. Možda je neko, na taj način, hteo da
ostavi trag.”
‘‘Pokaži mi šta je to”, zahtevala je Marta kojoj ništa
nije bilo jasno.
Filip je izvukao svoj laptop iz torbe. ”Za koji minut,
videćeš. Jako je čudno, mala crkvica, usamljena. Ko bi se
nje setio?''
Nebojša je osetio kako ga prožima nervoza. Tolike
godine je čitao i pokušavao da istražuje... Ni slično nije
čuo.
‘‘Šta ako je to... stvarno istina? Šta ćemo onda?''
Filipov pogled nije mogao da ohrabri, a ni odgovor.
”Ne znam. Do juče sam verovao kako bih život dao u
zamenu za istinu. A sada vidim sve drugačije. Mogu samo da razmišljam i ništa drugo. Niko i nikada neće
dozvoliti da tamo kopamo. Pod zaštitom je države. Evo
ga, Marta, pogledaj!''
164