vedroj noći. Momci su bili uplašeni, nadgledali si utvrđenje kao da jure nekoga, dok je Milan stajao
naslonjen na zid kule i gledao dole, u džamiju. Ako ih
neko iz okoline čuje i krene gore, prvo će se zaustaviti
pred džamijom. Zvuk je bio sve gori i gori, Darko sve
uporniji. Dok mu se celo telo treslo, duh je zaboravio na
sve ludosti i strahove. Osećao je znoj kako izbija po čelu
i kako sav gori u nekoj groznici. Ni sam nije znao odakle
mu ovolika snaga. Kao da ga je nešto vuklo dole, otrglo
ga od kontrole nad samim sobom. Set io se freske ”Beli
anđeo” i osetio ogromno zadovoljstvo. Nalazio se u toj
kuli, stigao je do nje i ušao unutra. Pade mu na pamet i
to kako su ljudi ”Belog anđela” poslali u kosmos.
”Možda je došlo vreme da vidimo šta u ovom, našem
kosmosu ima!'', pomislio je ironično.
Za to vreme, Milan je pokrio uši rukama. Ovaj zvuk
ostaće u njegovom životu kao nešto najstrašnije što je
doživeo. Kao da mu je komadalo mozak. I odjednom
zvuk postade drugačiji. Sada je škripalo, varnice su se
zasevale iz kule. Ukočen od straha, nije uspeo da progovori. Darko je prekinuo rad.
‘‘Hej, jeste li živi?!”, začuo se glas odozgo.
‘‘Milane, dođi brzo! Naišao sam na nešto!'', uzviknuo
je Darko. Ovaj priđe bliže i zakorači unutra. Mogao je da
uđe samo jednom nogom i da pogleda šta se dešava.
Osvetleo je lampom rupu, jasno se videlo iskopano mesto, kao da je i ranije bilo probušeno.
‘‘Kakve su to varnice?''
Darko je klečao i osvetljavao ono što je dole bilo.
152