Na vrhu Mileševca, sve se odigravalo po planu. Darko se polako spuštao nizbrdo, na samu ivicu brda, kroz
korov koji je nikao i do pola metra. Jedan momak je silazio odmah sa njim, druga trojica su ostali iznad. Osvetljavali su im stazu, s vremena na vreme, samo koliko je
potrebno. Nosio je bušilicu u desnoj ruci a levom se
pridržavao za Milana. U jednom trenutku se okliznuo i
umalo pao. ”Šta bi, možeš li?”, sa strahom je viknuo Milan. ”Dobro je, u redu je! Da sam pao, otišli bi obojica.
Gorane, nemojte previše bacati svetla, možemo i sami!''
Goran, Slaviša i Vladimir, stajali su nemo, plašili su se
svake izgovorene reči. Na kratko su povukli svetla, pa ih
ponovo upalili, jer su čuli Darka.
‘‘Sišli smo!'', uzviknuo je pobedonosno, a za njih je to
bio i znak upozorenja. Moraju biti na oprezu i reagovati
na svaki šum. Sreća ih je poslužila, bili su sami. Zahvaljujući mesečini, Darko je jasno video rupu u zidu kule, bila
je veća nego što je ocenio dok je gledao slike. Predao je
bušilicu Milanu i pokušao se uvući unutra.
‘‘Pazi, dal' nema rupa unutra?”
Ovaj se već uvukao u unutrašnjost kule i dotakao tlo
dlano f