‘‘Tačno. A Mileševac je skoro identičan njihovom
poslednjem utvrđenju u Francuskoj. Isto brdo, slična
građevina…”
‘‘Znači, neki su i gore živeli?''
‘‘Smatramo da jesu, i to oni najvažniji, Isini potomci.
Odatle legende i one čudne freske u Mileševi. Ako su
gore čuvane svetinje, morao ih je neko važan doneti.
Neko kome je to i pripadalo zakonski.”
Sve im je poverovao, ali strah nije pobedio. Kada je
mrak pao i ekipa otišla gore, loša predosećanja su ga
progonila. Kleknuo je gledajući u kameno brdo, koje je
bilo osvetljeno samo mesečinom. Ustao je na hodžin
zahtev i izašao na put. Pogledao je u nebo, mesec je
skoro pun, zvezde se tako čisto vide... Ako ih neko prijavi, nastradaće i tajna će biti otkrivena pre vremena.
Učinilo mu se da čuje zvuk bušilice i pogleda u pravcu
kule na ivici. Setio se Darkovih reči ‘‘Ona kula mi bode
oči. Ako je to ta sa slike, za koju cela Srbija misli da je
grobnica, moraću rizikovati.”
Kula je tako daleko, da bi se sa nje čuo zvuk, ali Senad je osećao da mu para uši. Ponovo je otišao na drugu
stranu, iza džamije, da bi bolje čuo.
‘‘Razmišljaš o njima, da li su počeli?”, pitao ga je
hodža blažim tonom glasa.”Svako ima svoj put koji je
odabrao ili mu je suđen. Oni su osjet ili šta moraju raditi,
neka ih.”
‘‘Malo sam spokojniji. Neće doći niko, sve će tajna
ostati.”
‘‘Nadajmo se, i vjerujmo.”
150