detetu u sebi. Ono zna. To je razmišljanje srce. U ona
vremena, dok su Templari čuvali mnoge važne religije,
pomagali su im Asasini, muslimanski vojnici. Zajedno su
bili čuvari Solomonovog hrama. Možda je ovo sudbina,
da se istorija, na neki način, ponavlja kroz nas. Filip će u
skorije vreme opet imati svađe sa istoričarima. Izneće
tezu o zajedničkoj krvi, koja se mnogima neće svideti ili
će im zvučati kao ludost.”
‘‘Zajednička krv?''
''Jeste, i to ona koju zlo juri kroz vekove. Nekada je
postojao narod, mešavina raznih nacija, spojeni sa
Hristovim potomcima…”
‘‘Znam, čit'o sam ja spise koje ste objavili. Pokušavate dokazati da su prvo postojali Katari pa Bogumili, a
ne obrnuto, kako je zapisano.”
‘‘Odlično, ti si već odavno na našoj strani! Jasno mi je
zašto su te Filip i Marta mnogo zavoleli.”
‘‘Reci mu dalje”, umešao se hodža.
‘‘Da, ono dalje i zvuči blesavo, al' nije nimalo naivno.
Katari nisu imali svoju zvaničnu religiju ali su živeli
duhovno i po pravilima božijim, kao da nisu sa ove planete. Ta vera je zasnovana na onome što je zajedničko
svim religijama. Živet i slobodno, u zahvalnosti, u ljubavi, i raditi samo ono što voliš, poštovati svaki delić
zemlje i neba, hraniti se samo biljkama. A mi, na ovim
prostorima, ako imamo i kap njihove krvi, to znači da su
mnogi od nas njihovi potomci, sa jedne strane.”
‘‘Znači, da imamo njihove gene, što zlu nije dobro”,
zaključio je Senad.
149