sebe nije mogao ubediti u ispravnost odluke. Sve se desilo brzo i naivno. Vratio se iz Makedonije i dobio poziv
od Nebojše da se hitno sastanu i razgovaraju. To se desilo dok je Filip spavao. Dogovorili su se na sve ili ništa,
na ”dečiji” postupak, makar sve bilo glupo i rizično
izvedeno. Došao je sa ekipom najboljih, pristali su zbog
njega i Filipa, a i mogućeg otkrića. Izgledao je moćno,
poput harizmatičnog vođe. Preko čela su mu padali
gusti pramenovi kose, imao je neurednu fizuru, blago
izbačeno donju vilicu i kose oči. Izgovarao je reči skoro
zapovednički. Izgledao je mudro i promišljeno, što se
hodži svidelo.
‘‘Senade, poslušaj ovog momka šta ima da ti kaže.
Zaslužio je.”
‘‘U redu, ja sam uvek voljan pomoći. Samo mi žao
ako upadnete u zamku.”
‘‘Izvini što smo te uznemirili i umešali vas obojicu. Šta
bismo mi da niste na našoj strani? A krenuli smo po jednom pravilu koje u našoj veri zauzima važno mesto, a
može biti pomoć do cilja. Probuditi dete u sebi i raditi
ono što bi dete uradilo. Tako ćemo i mi, bez trunke pameti, večeras pokušati da pronađemo to ”nešto” u kamenu. Pogledaj ovu bušilicu za beton? Smešno,
priznajem. Bar ću pokušati.”
‘‘Dobro, pristajem da dežuram. To vam i jeste detinjarija.”
‘‘Detinjarije ljudi uzimaju u obzir onda kada dođu do
kraja i vrate se u svoju unutrašnjost. Kada više nemam
odgovore niti znam u šta i kako da verujem, vratim se
148