iste večeri, u Mileševcu…
‘‘Šta mi je ovo trebalo? Alahu, dragi, pomozi! Pameti
im daj!”, uspaničeno se molio Senad, dok je klečeći
gledao u svoje znojave dlanove. Treslo mu se telo u strahu i u kajanju što je pristao da pomogne grupi ljudi koji
su otišli gore, na kameni grad, pod punom opremom.
Ove večeri, bio je njihov stražar i čuvar, oslonac i prijatelj. Zbog toga je u njemu zavladao strah, osećao je
preveliku odgovornost. Hodža je izašao i pokušao da ga
podigne od zemlje. Senad je klečao ispred džamije,
okrenut Mileševcu.
‘‘Ne moli se tako, kao da si kukavica! Alah će ih
sačuvati, ako imaju dobre namere! I ja sam sa tobom,
nisi sam! Ustani, 'ajde! Još ćeš i plakat i”
‘‘Plašim se! Koju moć nas dvojica imamo, da im
pomognemo?''
‘‘Ustaj! Ne treba nam nikakva moć, pomoć sa neba
imamo! Diž' se i posmatraj unaokolo. Ništa da nam ne
promakne!''
Senad je poslušno ustao, još uvek preplašen. Sve se
desilo iznenada, i to kako se nije nadao. Očekivao je Filipa i Martu da dođu do Hisardžika, poželeo ih je. Jutros
hodža nije bio u džamiji niti je Senad znao zašto. I pojavio se sa nepoznatom grupom ljudi, tek negde posle
podne. Četvorica sa njim, i to pod punom planinskom i
opremom za kopanje. Onaj što je išao napred, bio je prijateljski raspoložen, kao da se poznaju. Senad ga i jeste
prepoznao. Bio je to Darko, onaj što je tvrdio da je is145