sve muke, morali smo ubeđivati doktore da slučaj ne
prijavljuju policiji, i da smo mi već to sami uradili.”
''Sreća što smo njih izbegli”, reče Lazar. “Inače, ne
smem da pomislim šta bi bilo. Više ti nema povratka na
Zlatibor, i to sam sredio. Pronašao sam u tvom telefonu
broj vlasnika i pozvao ih, da im ispričam, bolje nego da
čuju od drugih. Zaprepašćeni su, šta drugo? Naši u
Kruševcu ne znaju ništa.”
‘‘Nemoj ni da im pričaš. Žao mi je što ste uvučeni u
ovo. Šta ćeš ti, Marta? Ne možeš se vratiti u Prijepolje.”
‘‘I to je rešeno dok si spavao. Pošto je sve ozbiljnije,
nego što smo svi mi skupa očekivali, Templari će se
umešati. Moraš im verovati, nema ti druge. Dolaze nam
Nebojša i njegov prijatelj iz Reda. Živećemo u jednoj
kući u Prijepolju, svi zajedno. Do septembra. Filipe, ovo
je mnogo strašnije nego što smo ti i ja u svojoj mašti
nagađali, ovo je rat. Oni što su tebe hteli, izgleda da su
čisto zlo, ime im se ne može spomenuti. Ti ljudi se
okupljaju u Kraljevu kod spomenika koji je podignut žrtvama streljanja, i tamo prizivaju zlo, vrše obrede. Da li je
to prizivanje Zveri, ne znamo. Moramo da preduhitrimo
njih i crkvu. Ili da pronađemo blago, ako ono stvarno
postoji... Ili ćemo…”
Nije uspela da dovrši rečenicu jer ju je presekao plač, i
to onaj iz dubine duše, kao da je na površinu izašlo nešto
potiskivano. Marta se tresla u očaju i strahu, usne su joj
pomodrile i oči zakrvavile. Dok su je Lazar i Filip gledali
zbunjeno, Vesna je pokušavala da je povrati, umivala je
vodom i sestrinski zagrlila.
130