Devojčice su na trenutak zanemele od čuda, a zatim
su u glas, svaka za sebe, vikale roditelje.
‘‘Mama, tata, stric je budan!''
‘‘Mamaaaa, ustao je Filip! Evo gaaa!''
Iz dnevnog boravka dojurili su Lazar i Vesna, a za
njima i Marta. U deliću sekunde, Filip je pomislio da ipak
sanja. Njihova iznenađena lica i pogledi puni nade,
njihova radost što ga vide pred sobom... Ništa mu nije
bilo jasno. Lazar ga je zagrlio, što nije odavno, a preko
njegovog ramena video je radosne osmehe Marte i
Vesne. Odmah je primetio tragove patnje i straha na
Martinom licu, bila je bolesno bleda, sivilo je uokvirilo
njene oči, kao da su se videli tragovi suza. Pružio je ruku
i dotakao joj kosu, želeo je da joj kaže mnogo toga.
‘‘Kako ja mogu biti ovde? Kako ste me našli? Dugo
sam spavao.”
‘‘Dođi ovamo, sve ćemo ti ispričati. I ti nama. Deco,
idite u sobu. Pričaćemo nešto što nije za vas”, rekao je
Lazar. Devojčice su poslušno otišle, ne od straha pred
ocem, već su shvatale da se nešto strašno dešava u vezi
strica. Filip je očekivao da će ga grliti i pružiti ruke da i
on njih zagrli i ponese u naručju, kako se to oduvek
dešavalo, ali nisu mu ni prišle.
‘‘One me se plaše. Gledaju me sa strahom.”
‘‘Nije čudo... Prvi put vide ovako nešto.”
‘‘Koliko je sat i, koji je dan?'', uznemireno je Filip
postavljao pitanja, dok je gledao dobro poznati dnevni
boravak. Seo je za sto i osetio neizmernu udobnost i
toplinu doma.
128