srcem, danas je sve po protokolu, sve se kao mora i sve je
potrebno.”
‘‘Filipe, idi i pronađi blago. Idi, molim te, idi. . .”
Prvo što je video ispred sebe, bio je mrak i mesečina
koja je dobro osvetlila prostoriju u kojoj se nalazi. Ležao
je na udobnom krevetu, i na svoje iznenađenje, u dobroj
poznatoj sobi. Nije mogao odmah da se seti čija je ovo
kuća, kako je to moguće, ako je ono što misli da jeste.
Polako se podigao, rana na grudima izazvala je osećaj
kao da je kožu vatra dotakla. Pokušao je da ukruti celo
telo, dok je znoj izbijao sa čela i ispod pazuha. Napipao
je mesto posekotine i oset io pod rukom zavoj, čak je
osetio i miris alkohola.
''Živ sam, ali gde sam? Kod koga?''
Odgovor je stigao brzo, kroz poznate dečije glasove.
‘‘Seko,seko, uključi mi crtani da gledam! Ne mogu da
spavam?''
‘‘Tišina, probudićeš Filipa!''
Prepoznao je glasove, to su bile njegove bratičkinje!
Presrećan i uzbuđen, nije više mario za ranu, brzo je
ustao iz kreveta i krenuo prema vratima. Shvatio je da
se nalazi u Lazarevoj kući, bez obzira koliko je i ovo ličilo
na san. Osmogodišnja Isidora i petogodišnja Emilija,
zastale su u hodniku, ne verujući svojim očima. Bile su u
spavaćicama, mlađa je držala medu u naručju, dok je
starija sestra nosila cd, da bi joj pustila crtani film.
‘‘Deco! Ja sam kod vas, kako je ovo moguće!? Gde su
vam roditelji!?''
127