naći?''
‘‘Zašto sam ovde ako nisam ja taj? Ili Marta…”
‘‘Ti si taj.”
‘‘I gde je?''
‘‘Nemam ovlaščenje da ti kažem. Time ću te zaštiti od
tebe samoga, jer bi brzopleto postupio. Mora po redu, kako
je zapisano, ja tu ništa ne mogu.”
‘‘A šta se dalje desilo sa Katarima u Bosni i Srbiji?''
‘‘Živeli su među ostalim narodima i stopili se sa njima,
objasnio sam ti. Mileševac je postao obično utvrđenje one
godine, kada su osuđeni i pogubljeni Templari, 1307. Oni
što su preživeli, nisu više mogli da štite lozu. Tako da su
ljudi morali napustiti kameni grad i sići dole u običan svet.
Zbog bezbednosti ovih državica. Vladari nisu bili toliko
moćni. Knjiga je iz ruke u ruku, prešla hiljade kilometara.
Na kraju se vratila ponovo u najbezbednije ruke, ti znaš u
čije. Kada je izgradio Manasiju, Stefan Lazarević je dobio
knjigu na čuvanje. Mana sija, u prevodu Reč svetlo. Ime
manastira nosi dvojno značenje. Dovoljno sam ti rekao.”
‘‘Toga sam se već i sam setio. Ako budem živ, prvo ću
tamo otići. Možda postoji neki odgovor, bilo kakav
putokaz. Vratićeš me u Filipovu stvarnost, zar ne? U onaj
pakao.”
‘‘Moram. Ti bi radije ostao sa Martom u vašoj
zajedničkoj prošlosti.”
‘‘Voleo bih da se opet vratim kući, u ono osunčano selo
i u našu kućicu. Dvorište koje sam video toliko mi je poznato. To je naš raj koji smo izgradili iz ljubavi. Danas ljudi
ne grade iz ljubavi, sve rade iz potrebe. Mi smo živeli
126