stojim ispred ekrana. ”Pa, zašto nisam video knjigu?!'',
ljutito pitam sagovornika.
‘‘Još nije vreme, ne stvaraj gnev u sebi. Ako povratiš
Elezov mir, biće ti sve pristupačno, sve što želiš otvoriće
se.”
‘‘Ko je Elez? Ja u prošlom životu, ili moj predak?''
‘‘I jedno i drugo, mogao si sam da shvatiš. Želiš li da
vidiš kako su stvorene freske bez kojih ova priča ne postoji? Umetnost je pobedila zaborav.”
‘‘Želim!''
‘‘Dobro, Eleze, idemo dalje... .”
Osvanulo je sledeće jutro. Koračamo, Barbara i ja, dobro poznatom stazom, a sa nama i naš vodič. Idemo prema zagonetnom hramu. Tek izgrađen, još nema onog
prelepog dvorišta, ali jaka želja me obuzela da što pre
uđem unutra. Nije postojala ona nejasna odbojnost i nelagodnost, već radost i osećaj bliskosti sa nekim, ili nečim.
Ponovo imam osećaj da lebdim i živ sam, osećam svaki
atom iz kog sam sastavljen, kako igra i živi... Ispred hrama
video sam puno umetnika i građevinara, pribor za rad i
alatke razbacani na sve strane. Lica njihova draga i
umiljata, kao da je svako od njih veliko dete. A unutra,
mirisale su sveže boje i sve je odisalo sveprožimajućom
ljubavlju. I Beli anđeo se stvorio ispred mojih očiju, kao da
je freska prišla meni a ne ja njoj. Dobih osećaj da je tek
završena, jer je mirisala boja i toliko jako svetlela pred
našim očima. Ispred nje stajao je umetnik, obučen u tuniku
maslinaste boje, imao je tamno riđu kosu, kovrdžavu,
rasla je smešno u visinu. Gledao je u svoje delo, dok je oko
123