Templari nas vode u nepoznatom pravcu, što dalje...
Svesni smo da nećemo svi u istu državu otići. I danas, deceniju i po kasnije, došao sam kod njih, da ih vidim i da
dodirnem najveću svetinju. Odrasli su i oni koji su tada bili
deca, neke prepoznajem jer smo živeli u istom selu, oči su
mi uplakane, zagrljeni smo, ne govori niko ništa. Primljeni
smo na tlo Bosne i Srbije, pod okrilje vladara Nemanjića i
Kulinića. Naslednici slavnog Nemanie i Kulina Bana, koji
su negovali našu veru i pre ove tragedije i nosili u sebi krv
loze koju smo štitili. Gradili su svoje države po uzoru na
našu zemlju. Blizak odnos Nemanjića sa Templarima
razlog je što smo dovedeni ovamo. Trgoh se iz sećanja.
Barbara me vuče za rukav, nasmejana je i srećna, jer braća
nas vode do jedne važne odaje. Sve njihove prostorije u
kojima žive od kamena su, ali iz tog kamena izbija toplina.
Vidim i ljiljane i ruže, zasađeni u zemlji, vidim i simbole
ucrtane u kamenu... Brat koji nas uvodi u odaju, otvorio je
drvena vrata, čujem kako škripe i taj zvuk mi stvara bol u
stomaku, jer znam šta ću videti. Unutra je mračno i postoji
samo jedan četvrtasti kamen, ofarban u crveno. Reklo bi
se da ga je ljudska ruka isklesala. A na njemu drvena kut ija. Moj visoki, crvenokosi domaćin, uzima kutiju u predaje
meni u ruke.”Brate, odnesi je gde želiš i prepišite što vam
srcu odgovara. Na bilo koje mesto ovoga grada da je
spustiš, niko vam neće smetati. Ostanite koliko želite. A
pogledajte dole, gradi se jedan hram, vladar Nemanjić ga
želi. Sutra vas vodim da vidite šta umetnici stvaraju.
Idemo dole u zoru, kada sunce izađe.”
Nosim kutiju, srce kao da će iskočiti. Ali opet sam Filip i
122