njega bilo more pribora. Ovo je njegov najznačajniji trenutak u životu, trijumf, i više od toga. Ovo je uspešan kraj
misije. Prišao sam i stavio mu ruku na rame, nepristojno se
uneo u lice, u želji da ga zapamtim zauvek. Pogledao me
je mirno, kao da nije iznenađen što me vidi. Bio je možda
na izmaku tridesetih godina, sličan svima koji su živeli na
kamenom bedemu. Zelene oči su mu strastveno svetlucale.
‘‘Grk si?'', pitao sam ga dok mi je duša izgarala od radoznalosti.
‘‘Došao sam iz Grčke. Ali sam istog porekla kao i ti.”
‘‘Znaš li koliko je ovo tvoje delo važno? Ljudi su ga u
kosmos poslali! Ali, čekaj, nisi ga dovršio. Gde su žene?''
‘‘Koje žene?''
Zgranuo sam se od čuda. ”Ma, kako koje? Naslikao si
dve žene u ogrtačima, jedna je bila u crvenom. Zato je
freska protumačena kao Hristovo uskrsnuće. Mironosnice
krenule na grob i videle anđela!''
‘‘Ali brate dragi, ja nisam nameravao prikazati taj
događaj. Ostavio sam ovu poruku za budućnost, da se ne
zaboravi gde su nam braća živela i gde je čuvano najveće
blago. Loza je nastavljena, bebe su rođene, i anđeo govori
o tom radosnom događaju, da se ne zaboravi. Ovaj kamen
na kojem anđeo sedi, i sam si ga video, na njemu stoji
knjiga. Crveno je boja ljubavi i Nazarena, a i krvi koja je
prosuta. Ono tamo je gradska kula kamenog grada, i beli
zamotuljak, da simboliše rađanje i novi život. Gavrilo je
poznat po donošenju dobrih vesti, a ovu će govoriti kroz
vekove. Pred svakim ko uđe u hram.”
124