gleda u moju levu šaku, zatim svoju desnicu spušta na nju,
i drži me, dugo. Sve vreme pažljivo gleda u moje ruke, a ja
osećam hladnoću njegove kože. Nemirno mu kao dete govorim ”Zašto si tako hladan? Tačno, umro si, ali si i vaskrsnuo, kako to?” Postideh se, jer nisam dobio odgovor
niti njegov pogled. Ustao je i krenuo nazad, valjda je tamo
bio izlaz. Gledao sam tužno za njim i požalih se osobi do
mene ”Neće ništa da mi kaže?” Moj prijatelj je i dalje
mirno gledao u pod. Najzad on progovori. ”Rekao ti je
dodirom. Vremenom ćeš shvatiti šta ti je preneo. Da te je
pogledao u oči, to bi za tebe bilo kao ubod mača.”
‘‘Ja i jesam posečen. Kožu su mi rasekli, ne znam da li
sam živ.”
''Živ si. Samo smo te doveli ovamo, da pogledaš nešto.
Vidiš ovo staklo ispred nas. Sada ćeš se naći pred filmom,
kao da si dole na Zemlji, u sali koju vi nazivate bioskop.
Zatvori oči na sekundu, pa ih polako otvori.”
Zatvorih oči, i na duže nego što mi je naređeno, pa otvorih i gle čuda! Ispred mene platno i pravi film!
‘‘Vidi, Filipe, ovaj događaj si već u svojoj glavi video.
Godina je 1189. Vidi ove ljude, tačno prepoznaješ ko je
ko.”
Gledao sam a teško mi bilo poverovati. U kamenom
zamku, za ogromnim stolom sedeli su Nemanja i Rastko, a
sa njima Barbarosa. Bio je ovo poverljivi razgovor, nikoga
nije bilo u toj prostranoj sobi, osim njih. Rastko i Nemanja
su izgledala skoro nestvarno,crvenilo njihove kose stapalo
se plavetnilom očiju, bili su tako dostojanstveni i mirni.
Preko puta njih sedeo je nakićeni Fridrih Barbarosa,
115