Vidim da ima crnu kratku kosu, kratke šiške, lice obično,
kao bilo ko od nas ljudi. Zamišljen je, nešto krije od mene. I
on je kao dete, mlatara nogama kao da mi je drug u školi.
Ne znam zašto se nalazim u ovoj prostoriji, tako je mračno
i staro. Preko puta nas je ogroman stakleni prolaz, kao
prozor preko jedne polovine zida. A u levom, mračnom
uglu, gde svetlost ne dopire, nalazi se stara vitrina, kao oni
stari kredenci, kako su naši stari govorili. Vidim, ima vrata,
a u sredini je otvorena i u tom otvoru nešto se nalazi.
Mračno je al se vidi hrpa papira, pa i stare, ogromne korice
jedne knjige. Kao da su listovi iz nje ispali, pa sve leži na
kamari.
I pre nego što sam išta uspeo reći onoj osobi do mene,
pojaviše se trojica u belim haljinama, tri bradata lika koji
se ”kriju” ispod belih kapuljača, kao Eseni o kojima sam
tako mnogo čitao. Jednog skoro da se uopšte ne sećam,
drugi je uputio radoznali pogleda prema meni, kao da je
hteo upitati ”da li sam ja taj''. Treći, onaj u sr VF