poteče krv... Bol je bila oštra i nepodnošljiva. Nastala je
svađa, nisu se složili da je trebalo doći do ovoga. Na
kraju se nije mogao otet i, učinilo mu se da je zaklan i da
će krvariti dok ne umre. Još je samo uspeo da shvati koliko su uspaničeni, jedan otišao da doveze auto, drugi je
kukao šta i će kako će sa ranjenim čovekom, treći ga je
pridržavao da ne padne. Bol je postajala sve nepodnošljivija. Na sedištu auta osetio je da tone u sladak san,
a tome je doprineo jedan ubod igle u ruku...
Iz Filipovog dnevnika
‘‘Bio je to jedan od onih snova kada si svestan da sanjaš - lucidni san. Znaš da si tamo negde, nije ti jasno kako
si tu stigao, osećaš neku gustinu u vazduhu, glava kao da
ti je u vakumu... Osećaš neprijatnost od nepoznatog, ali i
veliku radoznalost. Prosto ne znaš kuda ćeš, jer bi hteo
zaći u svaki kutak zaviriti i videti sve što ti se tamo nudi.
Nije mi bilo prvi put, odlazio sam i ranije, ali bih pobegao čim postanem svestan. Sada je moje obamrlo telo
ostalo u tamnici i duh nije žurio da se vrati. I nađoh se u
nekoj prostoriji nalik starim seoskim kuhinjama ili podrumima. Sećam se, plafon je toliko visok, zid plavičast, ispucao, a samo jedna dotrajala sijalica gori. Sedim na
nekom stolu ili kamenu, ne znam šta je. I to je dovoljno
visoko da mi noge ne dodiruju tlo, mlataram nogama
poput deteta. Sa moje leve strane sedi muška osoba, mojih godina, na sebi ima jednostavnu belu haljinu, gleda
dole u pod, ne okreće mi lice i vidim samo njegov profil.
113