bi pokušao sakriti koliko je važna. Uspeo je da odglumi
savršeno, a i da postavi ocu pitanje, koje je planirao i
ranije... Nije ni bio potpuno svestan da se ovo stvarno
dešava.
‘‘Kako mislite, da radim za vas?''
‘‘Tragaćeš za tim i dalje, ali u našu korist. Jesi li popio
kafu?''
‘‘Nosi se u materinu! Otprilike si moj vršnjak, a
pokazuješ mi nož. Za koga radite, za crkvu?''
‘‘Nećemo te preklati, potreban si nam”, reče najstariji i ustade.
‘‘Idete?''
‘‘Naravno, i ti sa nama.''
‘‘A, šta ako neću?''
‘‘Ti si stvarno ludo dete.”
Filip je odlučio da mirno sedi na stolici, mada rešenje
nije postojalo. Mač u rukama onoga čije su oči svetlucale
kao da nije priseban, bio je jedina smetnja da ustane i
bori se sa njima. Bio je od svih trojice viši i snažniji. Onaj
stariji mu priđe i zaveza oči crnom maramom. Pokušao
je da je skine ali oseti hladnu oštricu na vratu i smiri se.
‘‘Vratićeš se svom životu kao da ništa nije bilo. Samo
da nam pomogneš! Razumeš li? Nismo ubice.”
Bio je i dalje u nedoumici i tvrdoglavo pokušavao da
ostane u svojoj stolici. Nije ništa govorio a nije mogao ni
da misli. Nisu uspeli da ga pokrenu, jer se pokazao isuviše jak. Na neki način ova borba se pretvorila u rvanje,
sve dok nečija ruka nije izgubila strpljenje i potegla nož.
Osetio je oštricu na grudima, rasekao ga je kroz majicu i
112