je najstariji. Filip oseti neopisivu nelagodnost, kakvu u
životu nikada ranije nije doživeo. Ćutalo se... samo se
čuo poneki zveket šolje i tacne ispod nje.
‘‘Rekli ste maločas napolju, poslao vas Nebojša.”
‘‘Kako bi nas drugačije primio u kuću? Preturaš po
tajnama čovečanstva, a ne znaš da proceniš ljude.”
‘‘Jeste li novinari?”
‘‘Nikada nećeš saznati. Došli smo da nam kažeš ko si
ti. I šta tačno hoćeš? Znaš li za čim tragaš?''
‘‘Ne znam. Priča se da je u Srbiji Hristov pokrov. Nisam toliko pametan da bih znao. Odustao sam i vraćam
se u Kruševac.”
‘‘Lažeš. Još uvek si ovde. Šta radiš na planini tako dugo. Kakav pokrov, nemoj me zasmejavati”, reče onaj
srednji.
‘‘Sklonio sam se od sveta posle galame i skandala oko
rukopisa.”
Pokušavao je da im na sve odgovori. Istovremeno ga
iznenadio sopstveni mir. ”Da li je ovo kraj, mirim li se?
Trebalo bi da bežim.”
Pogledao je u pravcu prozora koji je širom otvorio
kada je ustao.
U tom, onaj mladi spusti nešto svetlucavo na sto.
”Ne gledaj tamo, nemaš nikakvu šansu. Od ovoga trena
radiš za nas.”
Na stolu je ležao ogroman nož, poput mača koji je
tek skovan.
‘‘Nazovi koga imaš, pa idemo. Jasno je tebi sve.”
Tako se desilo da je nazvao oca, Martu nije hteo, da
111