samo vidi njega, on je njen centar sveta i života... U tom
je začuo da neko otvara kapiju. Naglo je ustao i
pokušavao da vidi ko to ulazi u dvorište. Nije poznavao
ljude a oni su slobodno šetali kroz dvorište kao da su
pozvani. Bilo ih je trojica, jedan njegovih godina, drugi
dosta stariji, možda Bogdanova generacija, treći u kasnim četrdesetim.
‘‘Izvinite, koga tražite?''
‘‘Vitezovića. Ti si?''
‘‘Ja, izvolite. Odakle ste.”
‘‘Templari. Šalje nas Nebojša. Uvedi nas u kuću,
moliću te, da bi razgovarali”, rekao je onaj najstariji.
‘‘Naravno, naravno! Uđite, čast mi je.”
Bilo mu je malo čudno što se nisu predstavili niti se
rukovali. To je u momentu opravdao kao njihovu
ozbiljnost i manjak vremena da se zezaju sa njim napolju. Gosti su posedali za sto, mlađi upita da zapali cigaretu, Filip ljubazno odobri. Prihvatili su kafu i sok, sve je
izgledalo upola normalno. Dok je stavljao pred njih šolje
i sam seo za sto, Filipu prođe kroz glavu da ipak nije
normalno ovoliko odbojno ponašanje. Ljudi si pričali o
vremenu napolju i gledali ga kao da mu moraju ne