jete?''
‘‘Ne mogu, žurim. Pozdravi sve!''
‘‘Dobro, pozdravi i ti tu devojku. Čuli smo da postoji
jedna Marta.”
‘‘Postoji, upoznaćete je. Pravi dokaz da iste duše
postoje. Trenutno nije sa mnom, ali pozdraviću je! I samo još nešto... Imam posla, i to mnogo, nemojte me
očekivati ni nazivati. Ja ću to uraditi.”
Dok je prekidao vezu, gledao je u svoje nenajavljene
goste, kako ispijaju poslednje gutljaje kafe. Isto to je i
sam učinio. Kafa beše još uvek vruća, pilo se na brzinu.
Jer, do ovog Filipovog gostoprimstva nije trebalo ni
doći.”Kako sam u ovom svom prekratkom životu bio
mnogo puta naivan. Sad je kasno da vežbam oštroumnost”, bile su ovo jedine misle koje je vrteo u glavi.
Samo sat unazad bio je nasmejan i okupiran svojom
potragom i ljubavlju koja mu danonoćno nije dala mira.
Jutro na Zlatiboru bilo je čarobno, pravi letnji dan je
osvanuo, miris borovine i vedri oblaci... Gledao je u Martinu fotografiju koju je postavio na svoj ekran računara,
da bi mu njen lik što manje nedostajao. Trebalo je danas
da dođe kod njega, pa je raspremio svoj životni prostor i
napravio plan kuda će sve šetati. Izneo je iz garaže sto i
stolice, našao staru prašnjavu mušemu i pokrio sto
njome, izneo slatkiše i piće, čekao da dođe vreme
njenog dolaska. Zavalio se u naslon stolice i okrenuo lice
suncu. Bilo je toliko lepo osetiti ponovo sunce i leto.
Zamišljao je Martino zaljubljeno lice kako mu se smeje i
109