prezime Baft, današnje Baftić.”
''Baftić! Pa to prezime sam čuo hiljadu puta u svom
životu! Eleza nema mnogo, ali Baftića ima u Bosni.”
‘‘Eto vidiš. Da bi nam poverovao u sve ovo, dođi nam,
pokazaćemo ti svu literaturu koju smo koristili i gde smo
sve stigli. Ovo je za nas bilo uzbudljivo skoro koliko i tebi. I
za kraj, Mihajilo je imao tri sina, jedan se zvao Vitez. On je
svojim potomcima dao prezime koje sada nosite.”
Tupo gledanje u ekran prekinuo je smeh iz dvorišta.
Došla su deca a Bogdan nije mogao da se otme utiscima
od svega što je preživeo u poslednjih petnaestak dana.
Desilo se to, da ga je Lazar odmah obavestio šta se
dešava sa Filipom, ali Filipa nisu kontakt irali. Ovo je već
bila pređena granica, a u Bogdanu se probudila želja da
pomogne sinu, samo što će to činiti tiho i nemo. Obratio se za pomoć novinaru i publicisti za kojeg je znao od
ranije, da je istraživač i mnogo zna. Pronašao je njegov
broj i nazvao ga. Aleksandar Damnjanović, kao da je
čekao ovakav slučaj, za svih dvadesetak godina svog
rada. Iznenadila ga je Bogdanova iskrenost, ispričao mu
je sve, pa i to da Filip smatra da zna šta se nalazi u Srbiji.
Razgovor se pretvorio u prijateljski, Aleksandar je želeo
da pomogne bez ikakve zadnje namere. Bogdan nije
mogao da vidi koliko je njegov sagovornik uzbuđen.
Pošto je dobro upućen ko je Filip Vitezović, poverovao je
u svaku reč njegovog oca. Dao je obećanje da će u što
102