Tupasti Hvarani otišli bi nasmiješeni i zadovoljni, tukli bi se nogama u guzicu od sreće što žive u mjestu bez svega onoga što je ovaj grad stoljećima činilo GRADOM.
Jednom je davno jedan naš sugrađanin svom prijatelju( također našem sugrađaninu), koji je sa studija došao na ferije iz Zagreba u prepirci rekao: „ Muc, da si cagod zno ne biš ni iša na škule“. Bilo je to vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su udareni temelji novog početka razvoja Hvarskog turizma. Nakon ere bježanja pud „ Amerika“ svih vrsta, ondašnji lokalni vlastodršci i bez velikih škola, skoro polupismeni( nek se ne uvrijede) znali su što je potrebno ondašnjim domorocima. Posla i kruha. Građanska kultura koju su posjedovali rođenjem na „ pjaci i oko nje“, bez obzira na najčešće težačko i ribarsko porijeklo omogućila im je da racionalno prosude što im je činiti. I uspjeli su. U svega desetak godina Hvar su pretvorili u „ Ameriku“ i omogućili onima koji su ostali vrlo perspektivan život kroz turizam, a većinu onih koji su bježali prisilili na priznavanje greške.
Međutim, turizam je kao jedina gospodarska grana u međuvremenu u potpunosti promijenio tradicionalni način života, što smo svi, razumijevajući blagodati koje nam donosi, i prihvatili. Pojednostavljeno rečeno, mi domaći ljeti ne živimo, već radimo( makar oni koji su direktno i profesionalno involvirani u turizam). I to marljivo i često mukotrpno. Za život, ako pod tim podrazumijevamo normalan građanski život kojeg je Hvar osiguravao svojim građanima cijelu povijest, ostaje nam zima, odnosno period van turističke sezone. Kakva nam je kvaliteta društvenog života zimi danas nepotrebno je eksplicirati. Postavlja se pitanje zašto je to tako. Strategijom razvoja hvarskog turizma koju su stvorili u početku teksta opisani vlastodršci osiguravalo se dovoljno kvalitetnog novca da bi se izbalansirali privatni i društveni standard. S aktualnom strategijom, aktualni vlastodršci osiguravaju enormne prihode poduzetnicima koji dobit ne zadržavaju u Hvaru i pojedinim privilegiranim domicilnim ljudima. Funkcija vlasti je da apriori osigura društveni standard, a za privatni preduvjete, koje u kapitalizmu kojeg živimo svatko koristi po svom nahođenju i sposobnostima. I to u poštenom i fer natjecanju, preferirajući izvrsne, a ne podobne ili beskrupulozne.
Je li tome razlog nepostojanje osnovne građanske kulture, odnosno nerazumijevanje što to Hvar jest, ili nešto mnogo opasnije, pokazat će vrijeme. A dužina tog vremena ovisit će o našim građanskim reakcijama.
U demokratskim društvima se legalitet stiče na izborima i nema sile koja tu činjenicu može osporiti. Međutim, legitimitet se stiče učinjenim ili gubi neučinjenim. Pada mi na pamet misao jednog pametnog sociologa:“ Ništa dobrog u povijesti čovječanstva nije učinjeno voljom većine, već upravo obrnuto“. Slijedom ove misli nameće mi se pitanje: Je li pametno i svrsishodno( osim održavanju vlasti) rukovoditi se krilaticom da „ tako hoće većina“? U prilog ovoj tezi u samom Hvaru imamo bezbroj svijetlih primjera: jednom je u dalekoj prošlosti more iz hvarske vale išlo do u Zakaštil. Mislite li da je odluku o nasipanju i stvaranju Pjace donijela većina Hvarana? Riva je produžavana u više navrata, zadnji put 1939. Mislite li da je netko tražio većinu? Dr. Josip Avelini je u samo dva mandata u grad doveo vodu, električnu centralu, sagradio Bonj, uredio park pod Forticom, započeo uređenje rive izgradnjom arkada pred carinarnicom( Splitska banka), itd. Mislite li da je tražio podršku većine?
Od Hvara iz kojeg se zbog besperspektivnosti do 1961. bježalo u Ameriku u samo deset godina ondašnji su vlastodršci stvorili Ameriku. Ni oni se nisu skrivali iza stava većine, ali su svi skupa bili uvjereni da rade u interesu većine i budućnost je legitimirala njihove odluke. Svi ovi i slični primjeri govore nam da su oni koji su donosili ovakve odluke stajali iza svojih vizija i vrijeme im je dalo legitimitet. Naime, kako je većina u principu konzervativna i ne prihvaća promjene, da je naše prethodnike netko pito za mišljenje mislite li da bi se mi danas imali čime dičiti? Ovi i slični primjeri iz naše prebogate povijesti stoje nam pred nosom, ali ih rijetki vide i pogotovo razumiju, a izgleda najmanje naši lokalni aktualni političari. Bez vizija i bez ikakvih ideja osim kako biti na vlasti lako se skrivati iza kratica iz imena stranaka, ali da bi se djelovalo u interesu većine građana i budućnosti samog grada valja imati vizije i suradnike koji će i usprkos volji kratkovidne većine realizirati zamišljeno.
Zabrinuti
7