QUO VADIS?
„ Ako ovi odu ili ako ih, ne daj Bože potjeramo, neće nam niko doć“. Floskula koju slušam od većine svojih sugrađana već dugi niz godina, ne vjerujući svojim ušima. Mislim se čijoj se inteligenciji rugaju, mojoj ili svojoj? Šetajući rivom, trudeći se ne biti onaj iz uzrečice „ ćorav pri zdravim očima“ već desetljećima vidim dvije slike hvarskog turizma. Naime, rivom ne šetaju, već „ negdje idu“ oni za koje su nas uvjerili da su naš jedini mogući izbor. Horde razularene mladeži čiji su ih roditelji sklonili od vlastitih pogleda omogućivši sebi da u isto vrijeme budu na nekim pristojnijim, boljim i sigurno skupljim destinacijama. Dokaz ove teze mi je toliko očit, na toj istoj rivi, da ne vjerujem da to i ostali ne vide. Kako bi mi to rekli, pod rivom stoje vezane jahtice, jahte i jahturine onih koje nitko ne zove. Ne, sami dolaze i očito desetljećima uzaludno pokušavaju Hvaranima poslati poruku: „ Probudite se. Ima i drugih i drugačijih koji bi rado vama dolazili. Molimo vas, otvorite nam vrata“. Nitko normalan, naravno, ne misli da je moguće da cijeli grad živi od desetak ili pedeset bogataša. Ali sam sebi nebrojeno puta postavljam pitanje: kako je moguće da onih koji se već stoljeće i pol bave turizmom ne shvaćaju poruke koje im se permanentno šalju od bolje klijentele od one s kojom inače rade. I onda mi, kao i obično, sine! Opet virus u našem turističkom jeziku. Mi već stoljeće i pol turizam ne živimo i ne radimo. Ne, mi se njime BAVIMO. A kad se nečim BAVIŠ, onda je to „ an pasan“, pa što bude da bude, jer tu djelatnost tretiramo kao kolateralni korisnici, dok nam pravila određuju oni koji će iz Hvara pokupiti PANU( skorup), nama ostaviti mrvice, a ponekom svom vjernom slugi malo više.
Zavod za zapošljavanje preselio se u Jelsu, a govori se da će Prekršajni sud prebaciti u Stari Grad. Gradsku kavanu( Lođu, Kursalon) su nam ukinuli prije tridesetak godina, Venjerandu kao ljetnu polivalentnu pozornicu pred dvadeset. Civilizacijsku tekovinu zvanu dom za starije( ili po domoću starački dom) tko zna do kad nećemo vidjeti, a ni banalnu liniju gradskog prijevoza od Majerovice do Pokonjeg dola. O Brusju, Grablju, Milni, Zoraću i Dubovici da ne govorim. Postolara odavno nema, brice friško, a kupovina cipela postala je splitska avantura. U Domu zdravlja, popularno zvanom Centar, gotovo su iščezle specijalističke ambulante. Nešto se ipak zgranete kad počnete ovako nabrajati: Zavod za zapošljavanje, Prekršajni sud, Gradska kavana, Venjeranda, dom zdravlja... Ako oduzimate jednu po jednu instituciju ili obrt, u nekom se trenutku neizbježno morate upitati je li ono što je preostalo dovoljno da se grad nazove gradom. A nije Hvar jedini koji je u posljednja dva desetljeća postupno gubio biljege urbaniteta. Slučajno ili ne, naše se varoši nečujno deurbaniziraju. Kljaštri ih se na mjeru srednje stručne spreme. Napuštaju ih suci, odvjetnici, liječnici i inženjeri, odlazi provincijska buržoazija koja je jednom entuzijastički osnivala amaterske kazališne družine, zborove, jazz orkestre, fotoklubove i planinarska društva. Ostat će naposljetku samo gluhe vukojebine u kojima ćete od svih kulturnih sadržaja moći dobiti samo vodenu trajnu. Ništa drugo neće preostati bijednicima koji nisu imali pameti da se presele u Zagreb. Ništa im drugo neće ni trebati.
I kad razmišljate o tome, stvarno vam nije jasno što je bilo u glavama neškolovanih komunističkih seljačina, zašto su im bili važni domovi zdravlja, prekršajni sudovi, ljetne pozornice, starački domovi, gradski i građanski obrti u malim gradovima, kakva je to besmislena obijest da se u zabitima poput Hvara, Makarske i Sinja zidaju domovi zdravlja i otvaraju kinematografi, kad se sve te usluge, i prvostupanjska presuda, i nalaz krvi i urina i novi Dreamworksov crtić, mogu dobiti odmah iza ugla, na sat vožnje odavde, ako ne puše jako jugo. Predlažem da se u Arsenalu u organizaciji neke konzervativne, desno pozicionirane stranke ili Braće hrvatskog zmaja organizira javna tribina( nekad zvana zbor GRAĐANA). Valjalo bi pozvati Zdravka Tomca, Joška Čelana, Nina Raspudića ili takvu neku autentičnu žrtvu srbokomunističkog terora, trebao bi doći profesor Ivo Banac kojega tako živciraju bajke o socijalizmu da bi, kaže, želio nositi bedž s natpisom " Prije nije bilo bolje ". Na javnoj tribini učeni bi intelektualci, uvjeren sam, ljubopitljivom građanstvu i onim koji misle da mu pripadaju sve lijepo rastumačili.
6